Sadržaj
- Kad sam imao 15 godina, dijagnosticiran je šizoafektivni poremećaj.
- Čak i nakon bolnice, stvari su bile teške.
- Nedavno sam proslavio 10 godina uspješnog liječenja.
Igrao sam video igre jer sam bio dovoljno star da držim kontroler u rukama. Moj tata je sam igrač, a to je kako kažu: kao otac, kao sin. Video igre su uvijek bile dio mog života i bile su nešto što sam radio za zabavu dok sam bio mlađi. Onda, kad sam udario tinejdžerske godine, moj život se okrenuo neočekivano.
Kad sam imao 15 godina, dijagnosticiran je šizoafektivni poremećaj.
To je poremećaj koji karakteriziraju halucinacije, paranoja i neorganizirana misao i govor. Također nosi simptome bipolarne i manične depresije. Bio sam hospitaliziran zbog toga.
Suočavanje s mojom bolešću bilo je teško, ali nešto je stvarno pomoglo. Moji roditelji bi mi donijeli časopise za igre, kao što su EGM (Electronic Gaming Monthly) i PSM (PlayStation Magazine). Strahovito sam cijenio ove časopise. Pročitao sam preglede različitih igara i recenzija (Ninja Gaiden bio je na naslovima koje sam se sjetio), i očekivao sam igranje ovih igara kad sam izašao (volio sam Ninja Gaiden). Samo sam znala da su me igre čekale kad sam bio pušten. To mi je dalo nešto pozitivno da se radujem kad sam otišla kući.
Čak i nakon bolnice, stvari su bile teške.
Još sam se borila dok sam se bavila bolešću. Prilagodio sam se terapiji i lijekovima. Imao sam poteškoća da budem društven, i bio sam gotovo ponovno učenje o ljudima koji nisu moja obitelj.
Ipak, kroz sve to, jedna od stvari koja me je smirila i pomogla mi da prođem kroz svoja razdoblja bio je video igre. Bilo je to veliko oslobađanje i pomoglo mi je da me omesti i utješi. Skinuo sam misli s stvari i opustio se dovoljno da bih se mogao nositi sa svime što se događalo.
Kad sam se ponovno počela družiti ili razgovarati sa starijim prijateljima, to su bili ljudi koji su također uživali u video igrama, a mi bismo razgovarali i igrali se zajedno. Na neki način, uspjela sam se ponovno prilagoditi društvu jer je igra postala veliki dio našeg društva. Igranje je pomoglo zacjeljivanju rana i pomoglo da se vrati ono što bi neki mogli nazvati normalnim životom.
Nedavno sam proslavio 10 godina uspješnog liječenja.
Tijekom godina sam imao uspone i padove, ali sam bio izvan bolnice i dobro sam reagirao na liječenje. Dok su video igre obavile veliki posao u pomaganju da prođem, nisam jedini.
Prema članku CNET-a, u anketi koju je provela grupa Information Solutions, otkriveno je da 20% publike s povremenom igrom igra za osobe s invaliditetom. To su igrači s mentalnim, fizičkim i razvojnim poteškoćama, a 94% tih igrača smatra da su igre imale pozitivan učinak na njih. 10% tih igrača izjavilo je da je njihov medicinski stručnjak propisao igranje casual igara kao dio njihovog liječenja.
Zaista mogu reći da ne znam što bih učinio bez video igara.Za neke od nas, igranje je više od hobija i pravi je način života. To me odveo iz vrlo teškog vremena u mom životu u nešto bolje. Igra mi je pomogla da se borim kroz najteže vrijeme u mom životu i na neki način pomogla mi je spasiti se. Zaista mogu reći da ne znam što bih učinio bez video igara.